Goran Ivanišević ovog je tjedna u Splitu podržao sina Emanuela na Challengeru na Firulama, ali i predstavio novi projekt. Više o projektu, ali i tome kako je pratiti sina s tribina otkrio je u razgovoru za Sport Klub.

Kako ste? Kako je u ovom gustom rasporedu malo doći doma?

Super. Došao sam radi dvije stvari: Challengera na kojem nastupa i sin, na što sam jako ponosan, a imali smo ovih dana i dosta promocija i intervjuja za teniski kamp koji se se održava od 17. do 29. kolovoza u Splitu. Na to sam isto ponosan i nekako uzbuđen. Pogotovo na ovaj humanitarni meč što će se odigrati na Prokurativama, što mi je nekako bila želja uvijek i to će izgledati fenomenalno.

Pretpostavljam protivnika još ne otkrivate?

Ne, imamo još press konferencija pa moramo ostaviti i nešto što ćemo otkriti kasnije.

Kako vas tijelo služi? Kažu svi sport je zdrav, ali pretpostavljam da tijelo definitivno osjeti toliko godina profesionalnog sporta.

Pa ne bih ja rekao da je sport zdrav. Rekreativni sport je zdrav, profesionalni sport je sve osim zdrav…Sve me boli. Bolje je pitanje što me ne boli. Ali ok, za ovo moje rekreativno kotrljanje po terenu, kako ja to zovem, nije loše. Još se mogu kotrljati po terenu…

Pratite sada mečeve sina Emanuela koji to ipak dovodi na razinu više od ‘kotrljanja’… Kako je gledati Emanuela na terenu? Koliko je drugačije od gledanja tenisača koje gledate ‘samo’ kao trener?

Pa nije lako. Sad znam kako je bilo mom ocu. Gledao sam ga i prije, ali evo i sad u Zadru prošli tjedan. Nažalost, ja sam kriv za sve… I za oblak, i za krivi odskok, i za sve…Ali dobro, to tako valjda ide. On se razvija super, ide svojim putem, moram reći da sam ponosan što je potpisao za jedno od najboljih sveučilišta u Americi Lake Forest gdje ide krajem kolovoza.

Pritiska nema, ja sam logistika i potpora, ali da bi ga trenirao…teško je to. Previše je to emocija, niti si otac, niti si trener, ispadaš nešto treće, a ja to ne želim.

Dođe li ipak do toga? Kad vidite nešto u meču što biste promijenili, uplete li se malo treniranja?

Ja bih mu iskreno i više stvari rekao. Samo on ima taj problem da svaki moj savjet smatra nekim napadom na njega i na igru, da ništa ne valja. Onda ja moram vagati, a ja to baš ne volim. Volim reći kako stvari stoje, zabolilo to nekoga ili ne. Ali to je čisto da on bude bolji. Ima svog trenera, dobro se razvija i ako me nešto, ja mu kažem.

Da se vratimo još malo na vaš najnoviji projekt, na kamp koji će biti ovdje u osmom mjesecu. Tu smo sada 100 metara od Firula… Kako Vam je sada sjetiti se početaka? Sjećate li se svog prvog meča ovdje?

Kuća od mog djeda je ovdje preko puta, ja sam tu odrastao i išao sam na tenis. Cijeli kvart mi je dnevni boravak i tu sam odrastao, provodio od jutra do mraka na tenisu.

Sjećam se i svog prvog dodira s reketom i odmah sam ga razbio, tako da sam odmah pokazao neviđeni talent za razbijanje reketa. Ali Split ima nešto posebno, ne znam što se to događa, ali sport je u Splitu poseban. Drago mi je da započinjemo projekt i da pokazujemo da možemo i tu organizirati kamp jer ovaj klub ima nevjerojatnu tradiciju i ostavštinu. Mislim da je jedini na svijetu koji je dao pet igrača u Top 10: Pilić, Franulović, Ančić, Mate Pavić i ja. Imamo i Jelenu Kostanić, Marka Ostoju… Puno nevjerojatnih tenisača.

Treba tako nešto ovom klubu, da se malo digne i da malo ljudi čuju i za Split i za Tenis klub Splitu i za ljepote svega ovoga.